NASLOVNICA     OBAVIJESTI     PREDSTAVI SE     ISTRAŽI

 SURADNJA     EVALUACIJA     DISEMINACIJA

Mjesečev tjednik

Poštovani partneri, ova stranica predviđena je za stvaranje zajedničkog lista učenika. 

Ideja je da svaki učitelj postavi najbolja literarna ostvarenja svojih učenika na ovu stranicu.

VAŽNO!

Prilikom postavljanja radova napišite samo inicijale učenika, ime škole, razred te ime zemlje u kojoj živite.

Pisani rad napišite u bilo koji obojani pravokutnik.

Susret s novim prijateljima.docx

Poštovane kolegice, izašao je 1.broj Mjesečevog tjednika. Možete ga prolistati.

Mjesečev tjednik

Click to read this book, made with Book Creator

https://read.bookcreator.com

N.G. i H.Š.R- 7. razred OŠ Antuna Mihanovića Osijek, Hrvatska

Dnevnik radio stanice Marsa.docx

Naslov: SUSRET S NEPOZNATIM PRIJATELJEM

Pisani rad:

    Hodala sam duuuuugoooo gustom šumom. Grane borova lagano su me češkale po licu, a gusta je trava umivala moje noge. Unatoč tome, hodala sam vesela i sretna u ritmu pjesme "Dohvati mi, tata, mjesec".

    Slijedila sam čarobnu svjetlost koja me vukla k sebi kao magnet. Nisam ni primijetila da sam izišla iz šume. Našla sam se na velikom proplanku koji je bio obasjan svjetlošću čije su se zrake pretapale jedna u drugu kao da se spojilo nekoliko duga koje su plesale svoj čarobni ples. Stajala sam nepomično. Nisam osjećala ni ruke ni noge. Srce kao da je prestalo kucati od ljepote prizora preda mnom. Čarobni ples duga se odjednom počeo pretvarati u neobično biće. Kao da je ponešto uzelo od svih likova iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Najviše je sličilo na Malika Tintilinića iz Šume Striborove. Počelo je pjevati neku laganu, lijepu i meni nepoznatu i nerazumljivu pjesmu. Osjećala sam se predivno. Moj se strah pretvorio u prelijep i ugodan trenutak. Uživala samu nježnim tonovima pjesme i beskrajnoj svjetlosti oko malog bića. Nije rekao ni riječi, ali pjesma je bila dovoljna.

     Djelićem uha sam čula ljudske glasove u daljini. Maleno je biće prestalo pjevati, njegovo se tijelo gasilo, čarobna je svjetlost bila sve slabija i slabija dok nije posve nestala. Sutra ću opet doći na isto mjesto i, nadam se, ponovno susresti svoga malenoga prijatelja.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja:

M. Ć. 5. razred, OŠ "Pavao Belas", Brdovec, Republika Hrvatska

Naslov: NEOBIČAN IZLET

17. listopad 2019.

        Bila sam u Tehničkom muzeju i ugledala svemirsko odijelo. Jako mi se svidjelo.

Odmah sam ga obukla i ušla u raketu. Vidjela sam veliku tablu i puno dugmadi. Stisnula sam jedno dugme i počelo je odbrojavati:"10,9,8,7,6,5,4,3,2,1,0!"

Ugledala sam bijele oblake, zlatne zvijezde i veliki krug. Znala sam da je to Saturn. Teško sam sletjela, ali sam uspjela. Vidjela sam Lajku koja me upitala:"Dibir din, kiki sti?" Ja joj nisam znala odgovoriti, ali sam joj nekako objasnila da moram ići. Kad sam se vraćala kući skoro me udario asteroid, ali sam uspjela sigurno doći.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja

N.D. 2. razred, PŠ Farkaševac, Republika Hrvatska

Naslov: Susret s nepoznatim prijateljem

Pisani rad

Odletjela sam u svemir. Bilo mi je odlično. No odjednom sam čula „Abdab, abdab“, okrenula se i vidjela nešto čudno.

To je malo slatko biće koje se uplašilo i zaplakalo. Zvučao je ovako:“ Ijaijaija, ijaijaija“. Rekla sam da ne plače i da se ne boji.

Pitala sam ga da kako se zove, a on je odgovorio da se zove Pluton i da i on ima devet godina. Pitao me da hoću li ga udomiti, aja sam mu odgovorila da već imam ljubimca. Njemu to nije bilo važno pa smo sjeli u zrakoplov i otišli mojoj kući.  

Čim smo ušli u moju kuću, on i moj ljubimac su se zagrlili i rekli da su braća. Ostao je kod mene nekoliko dana.

Jednog dana pred kućom je bila raketa XXIXB11 i on je otišao. Rekao je da će se vratiti za četiri godine.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja

T.V., 3. razred, OŠ prof. Filipa Lukasa, Kaštel Stari, Republika Hrvatska

                                             Moj put na Mjesec

 Zaspala sam. Odjednom se probudim i čujem neke nepoznate glasove. Nisam znala što pričaju. Trgnula sam se i vidjela neka čudna tijela. Svi su stajali oko mene, a ja nisam znala što se događa. Podigli su me, a zatim me bacili na neko čudno prašnjavo tlo. Vidjela sam letjelicu kako se sve više i više udaljava od mene. Odlučila sam potražiti pomoć pa sam malo istraživala. Vidjela sam neke čudne otiske stopala … I odjednom..

Buum! Pala sam u rupu. Ugledah neko čudno stvorenje. Počela sam vrištati iz sveg glasa, ali par minuta nakon shvatila sam da mi želi pomoći. Rekao mi je da udahnem duboko o odjednom smo poletjeli. Rekao je da će mi pokazati put kući. Kako smo letjeli, putem smo vidjeli razna zviježđa. Bilo je zaista predivno. Bližili smo se Zemlji sve više i više, a također smo bili sve umorniji i umorniji. On mi nije rekao ni svoje ime, a zatim sam čula…

„Zlato mamino, škola!“

L. N., 7. razred, OŠ Hugo Badalić, Slavonski Brod, Republika Hrvatska

Naslov 

SUSRET S NEPOZNATIM PRIJATELJIMA

Pisani rad

Učenici 1. b razreda šetali su šumom sa svojom učiteljicom.

Začuli su šuštanje iz svojih leđa. Okrenuli su se i ugledali  veliko stablo hrasta. Na jednoj grani sjedila su dva neobična zelena bića. Bili su mnogo manji od prvaša. Dva velika oka prekrivala su im lice. Na glavi su stršale po dvije ogromne antene. Pomicale su se. Djevojčice su vrisnule. Jedan od dvojice neobičnih bića se preplašio i pao sa stabla u obližnji grm. Kad je izvirio, nedostajalo mu je nekoliko zubi. Ne znamo jesu li ispali od straha ili od udarca u grm. Polako je i preplašeno izvirio. Dječaci su mu se nasmiješili i pozvali ga da izađe. S grane je skočio i njegov prijatelj.  Najhrabriji prvačić upitao je: „Kako se zovete?“ Bezubi neznanac odgovorio je: „Ja sam Šeo, a moj prijatelj je Tono.“

„Otkuda dolazite?“ upitao je znatiželjno drugi prvašić.“

„S planeta  Čunga Lunga. Mi inače govorimo balalua jezikom, ali sada smo prebacili frekvenciju na vaš jezik da možemo razgovarati“, odgovori Šeo.

„Kako ste stigli do nas?“ upita treći prvašić.

„Nestalo nam je goriva pa smo se morali spustiti“, odgovori Šeo. „Letjelica nam je   malo dalje, parkirana u visokoj travi.“

„Ako vam nabavimo goriva, biste li nas  malo provozali s vašom letjelicom?“ upita treći prvašić.

„Naravno! Bit će nam zadovoljstvo!“ Poviče Tono.

Prvaši su skakali od sreće. Odletjet će u svemir! Super! Za učiteljicu nije bilo mjesta pa je morala ostati. Bila je tužna, ali su joj učenici  obećali da će  se brzo vratiti. Brzom letjelicom prvašići su s dva prijatelja stigli na najbliži planet.  Ugledali su trinaest neobičnih crvenih bića. Brzo su se sprijateljili i obećali da će se dopisivati. Pitate se kako? Pa jednostavno, na planetu živi i robo ptica zvana Švoko koja leti brzinom munje. Ona je obećala da će biti pismonoša jednom mjesečno.

Učenici su se sa Šeom i Tonom vratili na Zemlju da se učiteljica ne bi brinula. Tono i Švoko obećali su da će još koji put svratiti na paš planet jer je tu baš zabavno

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja

kako su učenici 1. r. i ne znaju pisati, cijeli je razred zajedno smišljao priču koju je učiteljica zapisivala.

OŠ Škurinje Rijeka, Republika Hrvatska

Naslov: Život jednog vanzemaljca

Pisani rad:

Ja, Dora, Dražen, Gabriel i Marta smo radili projekt o zvijezdama. Dok smo gledali zvijezde, vidjeli smo svemirski brod. U svemirskom brodu vidjeli smo vanzemaljca. Pitali smo ga otkud je došao. Rekao je da živi na planetu Marsu. Došao je k nama jer mu se pokvario svemirski brod. Bili smo bezobrazni jer mu nismo vjerovali i nismo ga razumjeli jer je bio drukčiji od nas. nas 5 išli smo u školu i pričali smo o matematici. Vanzemaljac Stili bio je iza nas. Ispale su nam kune, a on je to vidio pa nam je vratio kune. Uzeli smo kune. I dalje smo bili bezobrazni prema Stiliju. Nakon dva sata shvatili smo da smo bili bezobrazni prema Stiliju. Neki dječaci iz 5. razreda su zadirkivali Stilija. Pojavili smo se nas petero. Svi smo trenirali rukomet. Potjerali smo osmaše. Stili nam je zahvalio. Javili su mu da je svemirski brod popravljen. Pozdravili smo se. Otišao je na Mars. Mahali smo mu, a on nam je rekao da mu se javimo kad god nam bude trebala pomoć. 

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja 

A. B. M.M., D.Š., D.J., G.D., 3.a razred, OŠ Pujanki, Split

Učiteljica: Marijana Šundov

Naslov: Vanzemaljac u mojoj sobi

Pisani rad:

Spremali smo se krevet. Ušli smo u sobu i vidjeli smo šešir. Iz šešira je izletio Mortis. Prepali smo se i skočili kroz prozor. Srećom, pali smo na trampulin. Trčali smo Ulicom Petra Ivana Kalebića. Stali smo i okrenuli se. Tamo je bio Martis sa svojim šišmišima. Šišmiši su nosili pismo. Pomislili smo da nam nešto hoće reći. Stali smo i pričekali ga. Martis je došao i šišmiši su nam dali pismo. Otvorili smo ga, a u pismu je pisalo: " Molim vas pomozite mi. Ja dolazim s Mjeseca i izgubio sam se na Zemlji. Sad sam ovdje i ne znam izlaz. Mogu li ostati kod vas nekoliko dana? Ako mi pomognete pripremit ću vam iznenađenje na Mjesecu. Zatvorili smo pismo i rekli Mortisu: "Oprosti nam što smo bježali od tebe. Možeš ostati kod nas." Prošlo je nekoliko dana i Mortis nas je odveo na Mjesec. Tamo je bio najbolji party na ssvijetu. 

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja:

B.G., L.B. 3.a razred, OŠ Pujanki, Split

Učiteljica: Marijana Šundoov

Naslov: Susret s nepoznatim prijateljem

Pisani rad

Stigla sam na Mjesec i odmah ugledala nekog čudnog lika. Približila sam mu se i pitala ga da kako se zove a on je odgovorio „Gislfregočimtelaj“, no nisam ga razumjela. Opet sam ga pitala, no nažalost isto. Odjednom sam i ja počela tako govoriti pa smo se raspričali.

Ostala sam na Mjesecu 11 dana. Morala sam ići. Na rastanku smo oboje u isto vrijeme ispustili suzu. Toliko smo bili tužni da je on odlučio ići sa mnom. Meni je srce skoro iskočilo od sreće, ali  odjednom je nestao.

Tražila sam ga. Morala sam za četiri minute krenuti, a njega nema. Tužna sam ušla u raketu, prepao me jer je bio unutra. Sretni smo zajedno otišli na Zemlju.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja

M.Đ., 3.razred, OŠ prof. Filipa Lukasa, Kaštel Stari, Republika Hrvatska

Naslov: Susret na Marsu

Još sam u djetinjstvu sanjala da ću jednoga dana odletjeti u svemir. Crtala sam rakete, svemirske postaje, satelite, Mjesec, Sunce i Mliječnu stazu. Zvijezde su me oduvijek fascinirale. Čitala sam knjige i gutala činjenice o mjesečevu gravitacijskom sustavu i planetima. Kako sam rasla, rasla je i moja želje da vidim meteorite i zvijezde.

Sama ću sastaviti svemirsku letjelicu prema onom što sam čitala i sa sobom ću povesti svoga psa jer je pas već jednom bio u svemiru. Sašila sam nam svemirska odijela i misija je mogla početi. Točno u ponoć pritisnula sam na kontrolnoj ploči gumb, motori su počeli brundati, sve je puno dima. Nakon nekoliko sekundi poletjela sam.

Dok sam zapanjenim pogledom gledala Zemlju, nisam primijetila kišu meteora s lijeve strane rakete. Ipak je jedan meteor bio točan i pogodio je moju raketu. Padala sam prema Marsu.Pomislila sam da je to kraj, no odjednom me zgrabio neobični čovjek s dugačkim rukama. Taj neobični stvor nije čudovište iz ormara nego slatki trooki vanzemaljac. Objasnio mi je da oni mogu letjeti kao naše ptice na zemlji pa me zato uspio spasiti. Poveo me u obilazak svoga grada. Grad je plavo-crvene boje. Sve su građevine bile crvene, a ceste su bile plave. Kako sam bila umorna, odveo me u svoju kuću. Tamo sam se tuširala u crvenom  bazenu. Kad sam izišla iz bazena, do mene je dotrčao moj pas Rudi. Bila sam  sretna što je preživio. Sutradan sam s Oggijem i Rudijem istraživala Mars. Prenijet ću Zemljanima sve što sam tamo vidjela jer mi je moj novi prijatelj obećao da će mi popraviti raketu.

Oggi ima 100 zemaljskih godina, a na Marsu je još dijete jer je jedna marsovska godina deset ljudskih. Rekao mi je da su oni naprednija civilizacija od zemaljske i da će bez problema popraviti moju raketu.

Nakon trodnevnog boravka na Marsu vrijeme je da se vratim svojim roditeljima. Poljubila sam Oggija i rekla mu:"Nemoj me zaboraviti." Pritisnula sam ponovno onaj gumb i raketa je poletjela. Mahala sam svom prijatelju.

Vratila sam se na Zemlju i roditeljima ispričala svoju avanturu. Nisu mi povjerovali i poslali su me odmah u krevet jer često izmišljam avanture. Pogledala sam kroz prozor svoje sobe. Nebo je bilo zvjezdano. Uzela sam teleskop i usmjerila ga prema Marsu ne bih li vidjela svoga prijatelja Oggija. Željela sam mu zahvaliti na divnoj avanturi.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja:

R. R., 5. razred, OŠ "Pavao Belas", Brdovec, Republika Hrvatska

                                      Susret s nepoznatim prijateljem

      Jednom davno išao sam van gledati zvijezde. 

Odjednom, u susjednom dvorištu, sam vidio satelit koji je upravo pao.

Iz njega su izašla tri petnaestooka bića. Upoznali smo se. Oni su se zvali: Toki,

Doni i Lulula. Prvo smo se igrali graničara, a onda je pao drugi satelit. Bio je 

prazan, ali se u njemu stvorio svemirski taksist i morao ih je pokupiti sa Zemlje. 

     Ubrzo su se vratili na planet Galandiv.

V. T., 2. razred, OŠ Milana Langa, Bregana, Republika Hrvatska

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja

                                                Putujem na Mjesec

     Bio jednom jedan dječak Manuel koji je istraživao Mjesec. Htio je otputovati na Mjesec da malo vidi što tamo ima. Odlučio je, putovat će raketom sa svojom posadom.

     Sve je pregledano i spremno za polazak. Polako je Manuel s nama krenuo na svoj put, a svi nam viču: "Sretno, sretno!" Naš put trajao je negdje oko 2 godine. Manuel se osjećao fantastično, a mi svi, ama baš svi, bili smo opušteni. Kada smo stigli na Mjesec, svi smo malo pogledali što sve tamo ima jer nitko nikad prije nije bio na Mjesecu. Istraživali smo svašta, na primjer neke predmete i takve neobične stvari koje na Mjesecu možemo naći.

     Obišli smo Mjesec, vidjeli svašta, a sad kući na spavanac. Dobro smo se zabavljali, istraživali i naučili nešto novo i to je to od našeg putovanja.

V. B., 2.a, OŠ Ivana Filipovića, Osijek, Republika Hrvatska

(Mi smo u drugom razredu tek na početku pisanja samostalnih radova.)

MOJ SVEMIR

Sanjaš li 

o odlasku u svemir

vidjet ćeš nemir.

Poput balerine

Sunčev sustav se vrti,

tamo nema gravitacije,

tamo sve leti.

Planeti veliki i mali

u Sunčevu sustavu

se nanizali.

Zemlja, naš planet,

po redu treći

nije niti najmanji,

ni najveći.

Sa našega planeta

vidimo dio

svemirskoga svijeta.

Mjesec što na nebu stoji,

svaka zvijezda koju se broji,

kola, medvjeđe

i još koje sazviježđe.

A kada noć prođe

i snu dođe kraj,

Sunce ponovo izađe 

i ostaje samo tvoj zavičaj.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja: Sara Krpić, 7.c, OŠ Ivana Filipovića, Osijek, Hrvatska

Naslov: Vanzemaljac u mom dvorištu

Pisani rad:

  Volim promatrati zvijezde pa sam i toga utorka izišla u svoje dvorište. Zvijezde su svjetlucale na nebu, no jedna nije bila na svom mjestu. Počela je padati i za sobom je ostavljala trag. Gdje će pasti? Odjednom se meteorit počeo velikom brzinom približavati mom dvorištu. Sva sreća da je pao na obližnju livadu na kojoj nije bilo kuća. Znatiželja mi nije dala mira i htjela sam vidjeti kako izgleda to nebesko tijelo.

  Kada sam prišla meteoritu, vidjela sam kraj njega čudnog stvora koji se pred mojim očima počeo pretvarati u razne oblike i mijenjao je boje. Prišla sam mu i pitala ga je li dobro, a on je odgovorio:"Blahum." Nisam ga razumjela, a on mi je uporno pokazivao na neki gumb na sebi. Pritisnula sam ga i počeo je govoriti hrvatskim jezikom. Rekao mi je da na Plutonu vlada rat pa je on sa svojim prijateljima krenuo u svemir jer ne voli rat. Slučajno se prevrnuo, a meteorit je zapravo njegova letjelica. Prijatelje je izgubio na putu i ne zna kamo su se oni uputili. " Možeš ostati sa mnom koliko god želiš", odgovorila sam mu. Odjednom se pretvorio u dječaka, plavokosog i pavookog. Na sebi je imao bijelu majicu s čudnim natpisom, crne hlače i tenisice. Pa tko bi rekao da je to vanzemaljac?! Rekao je da želi ići sa mnom u školu. Nisam imala ništa protiv. U 5.A je predstavljen kao novi učenik. Školsko gradivo mu je bilo prelako, sve je znao, lijepo se družio s mojim prijateljima. Vrijeme je prolazilo i završilo je prvo polugodište.

  Moj prijatelj Branko (tako se zvao na Zemlji) je nekako saznao da je na Plutonu rat završio te je vrijeme da se vrati kući. Opet se pretvorio u vanzemaljca. Tada se nekim čudom onaj meteorit sastavio iz dijelova u letjelicu. Pozdravili smo se i krenuo je u letjelicu. Dobro sam čula njegove riječi:"Jednoga ćeš dana sa mnom otputovati na Pluton, obećajem." Još ga uvijek čekam u nadi da ću otputovati na Pluton.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja:

A. P., 5. razred, OŠ "Pavao Belas", Brdovec, Republika Hrvatska

Upoznavanje s Mjesecom

Mašta „pokreće svijet“. Možemo sanjati otvorenih očiju. Sanjarenje je „zaštitni znak“ umjetnika, posebno pisaca.

Gledajući u noćno nebo, misli me vode u daleki svemir. Moje putovanje nebeskim prostranstvima započinje u svemirskom brodu. Zvijezde izgledaše kao polje prepuno tratinčica. Divila sam se prizoru koji sam vidjela ispred svojih očiju. Sve oko mene je bilo predivnih boja. Ugledah Mjesec. Izgledao je poput dijamanta. Njegov sjaj me očarao. Učinilo mi se kakao ima kapicu na glavi. Zaista, imao je i pidžamu! Pomislih, on izgleda kao glavni lik iz bajke koju mi je majka čitala prije spavanja. Osmjehnuo mi se i rekao: „Drago mi je što smo se sreli!“ Bila sam jako iznenađena.

Iz mog sanjarenja u stvarnost me vratio majčin glas: „Vrijeme je za školu!“ Pogledah prema njemu, no on je već utonuo u san. Tiho šapnuh: „Laku noć, vidimo se večeras kada mi tvoja svjetlost obasja krevet.“

L.V., 7. razred, OŠ Hugo Badalić, Slavonski Brod, Republika Hrvatska

Pisani rad

3.b razred, OŠ Opuzen, Croatia

Moj put na Mjesec

Pisani rad

3. b, OŠ Opuzen, Croatia

Naslov                       Neobičan posjet na Zemlju

Pisani rad

Jedne noći sam otišla na zrak i ugledala leteći tanjur.

U letećem tanjuru su bila tri vanzemaljca. Oni su se zvali: Bob, Zig i Leprško. 

Bob, Zig i Leprško su mi postali najbolji prijatelji. Bob, Zig i Leprško bi me svaki dan 

poučavali o svemiru, a ja bi im pričala svakakve stvari o Zemlji. I tako smo se igrali

i zabavljali. Ali je došao dan rastanka kad su Bob, Zig i Leprško odlučili vratiti se u

svemir.

Obećali su mi da će me opet posjetiti.

N. C., 2. razred, OŠ Milana Langa, Bregana, Republika Hrvatska

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja

Naslov: Putovanje u svemir

Pisani rad:

Danas je dan, onaj među boljima, kada sa svojom raketom idem u svemir. Tko zna što me tamo čeka? Evo, napokon sam krenula. Velikom brzinom jurim kroz svemir. Milijuni zvijezda osvjetljuju mi put. Dugo sam putovala i zaspala. Kada sam se probudila bila sam na nepoznatom planetu. Što je ovo? Gdje sam to ja? Mala trooka stvorenja okružila su moju letjelicu. Bili su dobronamjerni. Pokazali su mi u kojem ću smijeru nastaviti put. Pozdravili smo se i ja sam nastavila putovanje. O, evo i meni najljpšeg planeta  sa svojim veličanstvenim prstenovima. Letim sve dalje i uživam u svemirskom prostranstvu. A koja me nova pustolovina čeka, e to je neka sasvim druga priča.

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja:

M.Z., 3.b razred, OŠ Žnjan-Pazdigrad, Split, Hrvatska 

Pisani rad                 

NEOČEKIVANO PRIJATELJSTVO

Godina je 2019.,svemirska postaja kruži oko Zemlje,  a u njoj je samo jedan čovjek, astronaut imena David.

On je na svemirskoj postaji tek mjesec dana. Jedini prijatelji su mu zvijezde i kontakt sa Zemljom preko satelita.

David je bio usamljen.

Jedne večeri krenuo je na spavanje kad se začuo snažan prasak. Prestrašio se i krenuo pogledati što se dogodilo. Morao je imati svemirsko odijelo jer je udarac oštetio postaju.

U oblaku dima ugledao je nepoznatu kapsulu, a unutra je bilo nepoznato biće.

Bio je malen i zelene boje sa velikim ticalima.

Bio je prestrašen kao i David. Nakon nekoliko dana pokušali su komunicirati.

Jezik malog bića bio je Davidu nepoznat ali zanimljiv. Mali prijatelj učio je Davidov jezik, a David njegov.

Kada su konačno razumjeli jedan drugoga bio je to početak jednog lijepog i neočekivanog prijateljstva.

F. D., 2. razred, OŠ Milana Langa, Bregana, Republika Hrvatska

Inicijali učenika, razred, ime škole, zemlja

                                                                                                                      MJESEČEVE ZGODE

MEDENI I LIZALICA

Medeni je bio dječak koji je živio u malenom selu pored Samobora. Njegov je san bio plutati u bestežinskom stanju, skupiti par zvijezda i ponijeti ih doma za uspomenu. LizaliCa je bila njegova raketa, visoka, žarko narančasta, špičasta letjelica. Medeni ju je volio više od svega. Dogovor je bio kada medeni napuni 18 godina, njih dvoje će pobjeći na Mjesec. Lizalica se, doduše često bunila tom planu jer u takvim uvjetima vrlo  bi se lako sa nje skinula boja. Medeni ju je uvjerio kako će sa njenom bojom i zlatnim vrhom sve biti u redu.

Taj dan je došao, Medeni se spremao na put. Lizalica se u sebi molila da sa njenim troslojnim zlatnim vrhom sve bude u redu. Medeni se udobno smjestio u velika bijela sjedala te mirno, ali uzbuđeno čekao da veliko odbrojavanje dođe do nule. KRENULI SU!!!

Medenije jednom nogom iskoračio iz Lizalice koja je još uvijek bila u šoku jer nije ni sama znala da posjeduje turbo brzinu. Medeni je bio u tolikoj radosti što napokon kreće na Mjesec. Njegova, lako lomljiva površina, dobila se pod njegovim prstima i stopalima. Okrenuo se za par centimetara i ugledao Zemlju, zeleno plava, blještava i ogromna Zemlja. Medenom je bilo  žao što se prije ili kasnije mora vraćati kući. Medeni je iz prtljažnika izvadio svoj najnoviji izum svemirske krijesnice. To su krijesnice koje zbog veličine pluća i oblika dišnih putova mogu preživjeti u svemiru. Pustio ih je nekoliko u vječno crnilo kako bi i on doprinuo blještavilu bezbrojnih zvijezda. U istu teglicu u kojoj su bile krijesnice, Medeni je stavio maleni, sivi kamenčić kako bi ga u svojem laboratoriju mogao bolje promatrati.

Kada je stigao kući, Lizalica je od iscrpljenosti odmah zaspala. Medeni je ˝tutnuo˝ maleni kamenčić pod mikroskop. To su bile milijarde malenih kristalića koje je Medeni odlučio rastaliti. Zašto? Od istog tog blještavila i kristalića Medeni je majki napravio sjajilo. Svake je večeri gledao na Mjesec na kojem je svojim koracima ispisao ˝LIZALICA I MEDENI SU BILI OVDJE.˝

L.Š.8.b. O.Š. Sesvetska Sopnica, Sesvete