Ivan Đikić

Ivan Đikić znanstvenik je zagorskog porijekla, molekularni biolog najznačajniji po otkriću bjelančevina važnih za razvoj tumora i bolesti živčanog sustava. Cijenjen je diljem svijeta.
Rođen je 1966. godine u Zagrebu, ali je djetinjstvo proveo u Bosni i Hercegovini. 1976. godine s obitelji se preselio u Mariju Bistricu, rodno mjesto njegove majke. Srednju školu i fakultet završio je u Zagrebu. Nakon mature, upisao je Medicinski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je, nakon prijemnog ispita, bio prvi kandidat na listi za upis. Nakon 4 i pol godine studiranja diplomirao je 1991. godine s odličnim prosjekom. Budući da nije uspio dobiti plaćeni radni staž u Hrvatskoj, unatoč svojim vrhunskim rezultatima na fakultetu, Đikić je na poziv direktora američkog Instituta u New Yorku, dr. Josepha Schlessingera otišao na usavršavanje i znanstveni rad iz molekularne biologije. Nakon pet godina, 1997. godine tamo je doktorirao molekularnu biologiju.
Neka od njegovih radnih mjesta bila su na Ludwigovu institutu za istraživanje raka u Švedskoj, na Goetheovu sveučilištu u Frankfurtu i na Medicinskom fakultetu u Splitu. Njegova najznačajnija otkrića vezana su uz istraživanje tumora. 2005. godine objavio je rad u kojem je otkrio mehanizam kojim se stanice ljudskog organizma brane od razvoja stanica raka. 2008. godine Đikić je sa svojom kolegicom Koraljkom Husar otkrio bjelančevinu koja je ključna u razvoju tumora i bolesti živčanog sustava. Dobitnik je brojnih znanstvenih nagrada, uključujući i najprestižniju njemačku znanstvenu nagradu Gottfried Wilhelm Leibniz koja donosi 2,5 milijuna eura i najveća je znanstvena novčana nagrada u svijetu. Ivan Đikić hrvatski je znanstvenik s najviše objavljenih radova, a njegova su djela citirana više od 7000 puta.

Ljudevit Gaj

Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) bio je ključna ličnost hrvatskog narodnog preporoda u prvoj polovici 19. stoljeća, a smatra se i utemeljiteljem suvremenog hrvatskog pravopisa.
Rodio se u Krapini gdje je započeo školovanje, završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije. Školovanje je nastavio u Karlovcu, a studirao je u Beču, Grazu i Pešti. Vrativši se u Zagreb, oko sebe je okupio ljude i širio ideju kulturnog ujedinjenja Južnih Slavena (Ilira). Godine 1835. počeo je izdavati Novine horvatske, a uz njih i književni prilog Danica horvatska, slavonska i dalmatinska te se posvetio narodnom preporodu. Sljedeće je godine na poticaj grofa Janka Draškovića novine preimenovao u Ilirske narodne novine i Danica ilirska. U njima ispočetka objavljuje radove na kajkavskome i štokavskome, no ubrzo prelazi na štokavsko narječje koje je smatrao temeljem budućeg standardnoga jezika. Kada je nastupila zabrana ilirskog imena (1843.) Gaj više nije imao glavnu ulogu u pokretu, no ostaje zaslužan za standardizaciju hrvatskog jezika.
Godine 1830. objavio je Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja u kojoj je predložen jednoslovni sustav temeljen na kajkavskom književnom jeziku. Tada je riješio problem pisanja palatala uvevši nadslovne znakove. Godine 1835. u članku Pravopisz ostavio je jednoslove (č, š, ž), ali se djelomično vratio dvoslovima (dj, gj, lj, nj, tj), a uveo je ć i ě. To se pismo naziva gajica, s vremenom je doživjelo male promjene, ali je prihvaćeno u Hrvatskoj. Zahvaljujući njemu i suradnicima hrvatski je jezik 1847. godine umjesto latinskog proglašen službenim jezikom. Od njegovog književnog rada ne treba zaboraviti pjesmu Horvatov sloga i zjedinjenje poznatu po stihu Još Horvatska ni propala. Pjesma je objavljena u Danici 1835. godine.

 

 

Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski, pravim imenom Ljubomil Tito Franjo Babić, hrvatski je književnik rođen 26. listopada 1854. godine, u Gredicama kraj Zaboka. Podrijetlom je iz plemićke obitelji, a po majci je u srodstvu s pjesnikom A. Mihanovićem. Godine 1884. uzeo je književno ime Gjalski. Do svoje sedme godine boravi u Gredicama, a tada obitelj seli u Varaždin. Osnovnu školu stekao je privatnom podukom, uz pohađanje pučke škole u Varaždinu kao neredoviti učenik. Studirao je pravo u Zagrebu i Beču, radio u Virovitici, Pakaracu, Sisku, na Sušaku i u Zagrebu, a u Virovitici upoznaje Vilmu Gönner, buduću suprugu. 
Godine 1917. bio je veliki župan Županije zagrebačke i grada Karlovca. Obnašao je dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika (1909 - 1926), od 1903. počasni je član JAZU, a od 1905. dopisni član SANU.
Ksaver Šandor Gjalski rođen je u doba hrvatskog romantizma, a živio je u vrijeme realizma i hrvatske moderne, što se očituje u njegovim djelima. Uzori su mu bili A. Šenoa, G. Flaubert i, posebice, I. S. Turgenjev, a dijelio je filozofske nazore A. Schopenhauera. 
Gjalski se bavio raznolikim temama u svojim djelima od društveno-političkih do socijalnih te, najviše, o Hrvatskom zagorju. Pisao je novele (Illustrissimusi Battorych), romane (U noći, Janko Borislavić i Radmilovići brojne druge), pripovijetke (Za materinsku riječ i Na rođenoj grudi), kronike, književne članke, filološke oglede te političke i povijesne rasprave. 
Njegovo najpopularnije djelo jest zbirka pripovijedaka Pod starimi krovovi (1886). U djelu, Gjalski tematizira društvene prilike u Zagorju, u postfeudalno, odnosno predkapitalističko doba. Uz romantičarske opise krajolika i kroz opise sukoba, autor izražava želju za povratkom u ranija vremena, time zaokružujući romantičarski ton djela. 
Djela su mu prevedena na bugarski, češki, engleski, francuski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski, švedski i talijanski jezik. Prema njegovoj je pripovijesti Maričon skladatelj S. Albini napisao 1901. istoimenu operu, dok je 1974. B. Ivanda prema fantastičnoj pripovijesti Nocturno snimio istoimeni TV film, koji je 1983. prenesen na 35mm vrpcu i naslovljen Noć poslije smrti.
Osim što mnoge školske ustanove kao Osnovna škola u Zagrebu i Donjoj Zelini, kao i ulica u Zagrebu, nose njegovo ime, Zabok je cijeli svoj grad posvetio upravo Ksaveru Šandoru Gjalskom, čemu svjedoče gradska knjižnica, osnovna škola, glavna ulica, dvorac i kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog.

 

Matija Gubec

Jedna od najznačajnih ličnosti Hrvatskoga zagorja svakako je Matija (Ambroz) Gubec, vođa seljačke bune 1573. godine. Rođen je u Hižakovcu 1548., a umro u Zagrebu 1573. godine. Bio je kmet na stubičkom vlastelinstvu Franje Tahija. Nakon što se vlast oglušila na poziv u pomoć seljacima, zbog povećanja rente i terora Franje Tahija, Matija Gubec je sudjelovao u stvaranju tajnoga seljačkog saveza koji je prethodio izbijanju bune i u uskom krugu svojih suradnika vodio je pripreme za poznatu seljačku bunu. Za vrijeme bune zapovijedao je seljačkom vojskom koja je djelovala u Hrvatskom zagorju, zbog čega je vjerojatno i proglašen seljačkim kraljem, a u narodu mu je još dodijeljena i titula „beg“.
Buna je započela u noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na dvorac Cesargrad na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu u današnjem Klanjcu. Otpor koji je pružala manjina slabo naoružanih Gupčevih seljaka bio je toliko jak da su feudalci morali zatražiti pomoć. Ban Drašković u Zagrebu je okupio vojsku kako bi ugušio seljački ustanak. Nakon poraza seljačkih vojski u krajevima južno od Save, Gubec je vodio seljake u odlučujućoj bitki kraj Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. Nažalost, njegova je vojska poražena, a on je zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je prema legendi mučen užarenim kliještima, okrunjen krunom od usijanog željeza i raščetvoren.
No, usprkos porazu, Gupčev uspjeh je vođenje pobune običnog, potlačenog naroda protiv vlastelinstva. Svojim junaštvom i željom za pravdu, poslužio je kao inspiracija brojnim umjetnicima kroz književnost (roman Seljačka buna Augusta Šenoe), glazbu (prva hrvatska rock opera Gubec beg), slikarstvo (slika Otona Ivekovića),kiparstvo (spomenik u Gornjoj Stubici Antuna Augustinčića) i film. Isto tako je tzv. Gupčeva lipa, višestoljetno stablo u Gornjoj Stubici, postala zaštićeni spomenik kulture jer je prema narodnoj predaji Gubec kraj nje okupljao svoje sljedbenike.

Adam Končić

Dotaknemo li se glumačke scene, svakako moramo spomenuti Adama Končića rođenog u Zaboku 28. veljače 1977. Završio je gimnaziju u Zaboku te upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. On je hrvatski filmski i kazališni glumac te pjevač. Bio je jedan od osnivača Glumačkog festivala u Krapini i na taj je način učinio mnogo za kulturu zagorskog kraja jer je festival svake godine sve popularniji.
Zajedno s Vidom Balogom, Rajkom Suhodolčanom i Adalbertom Turnerom osnovao je kvartet Gubec koji izvodi pjesme na kajkavskom narječju, no, nakon četiri godine napušta kvartet zbog obveza u kazalištu. Uz sve ostale angažmane, od 2016. obavlja dužnost ravnatelja Zagrebačkog gradskog kazališta Kerempuh.

 

 

 

 

Sida Košutić

Sida Košutić bila je hrvatska književnica rođena u Radoboju 20. 3.1902. godine, a umrla je u Zagrebu 13. 5.1965. Završila je učiteljsku školu u Zagrebu i radila kao činovnica u državnim službama te je od 1939. do 1944. bila glavna urednica Hrvatskog ženskog lista, a do umirovljenja 1948. lektorica u Nakladnom zavodu Hrvatske, Vjesniku i Seljačkoj slozi.
Sudjelovala je u osnutku Društva hrvatskih književnica te je policija njezino djelovanje smatrala protudržavnim. Dobila je otkaz u Nakladnom zavodu (1946.) zbog odbijanja supotpisivanja izricanja smrtne presude Alojzu Stepincu te je isključena iz javnosti. Živjela je i stvarala u samoći.
Sida Košutić bila je oslonjena na kršćansku svjetonazornu koncepciju, a u svojim djelima zaokupljena je pitanjem dobra i zla u čovjeku i svijetu te je vjerovala da na kraju uvijek pobjeđuje dobro. Pisala je pjesme, novele, drame, romane. Djela su joj prožeta osjećajima samoće, boli i tišine te pronalaženja njihova smisla u ljubavi prema Bogu. Domoljubna djela su joj vjerodostojna i bez patetike. Neka njezina djela su:

• K svitanju (1927.) – mistična drama koja tematizira brobu duše i tijela
• Portreti (1928.) – slojeviti roman čija je tematika pobjeda i uzvišenje krjeposti nad zemaljskim slabostima
• Sluga vječne mladosti (1930.) – biografija njemačkog dominikanca Heinricha Susa
• Jaslice (1933.) – roman s tematikom ostvarivanja dobra
• S naših njiva (Plodovi zemlje, Magle, Bijele tišine) – triologija o životu na selu gdje se prisjeća svog djetinjstva i odstupa od mistike,a pobjedu dobra nad zlom nastoji prikazati pomoću religioznih likova
• Vrijeska (1942.) – proza u kojoj ulazi u svijet nadrealnog
• Mimoza sa smetljišta (1942.) – knjiga novela u kojoj se bavi ženskom patnjom i trpljenjem

Njezina djela prevođena su na talijanski, njemački, slovački i slovenski jezik. U Radoboju je 1999. godine uvedena manifestacija Dani Side Košutić te književna nagrada Sida Košutić. Sida Košutić se i danas nalazi među nama - Osnovna škola Side Košutić u Radoboju te Ulica Side Košutić u Zagrebu.

 

 

Ivan Krizmanić

Ivan Krizmanić rođen je 1766. u Vučjoj Gorici kod Huma na Sutli. Bio je četvrto od petnaestero djece u obitelji gospodarskog činovnika vlastelina Josipa Rattkaya. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, na bečkoj bogosloviji studira filozofiju, a teologiju završava u Pešti. Nakon zaređenja 1789. godine imenovan je prefektom u centralnom sjemeništu u Pešti, kamo je otišao na preporuku i u društvu biskupa Maksimilijana Vrhovca. 1791. godine vraća se u Zagreb, kratko vrijeme predaje crkvenu povijest u zagrebačkom nadbiskupskom sjemeništu, a zatim s radošću prihvaća poziv za župnika u Sv. Križu Začretju te se vraća mirnom životu na selu. U Sv. Križu Začretju ostaje do 1818. godine, kada u 53. godini postaje župnikom u Mariji Bistrici, podarhiđakonom za kotar stubički i opatom Presvetog Trojstva od Petrovaradina. Krizmanić je Bistricu brzo zavolio te mu je postala toliko draga da se zahvalio na prijedlozima za imenovanje za kanonika zagrebačkog ili 1848. godine za biskupa i radije ostao u Bistrici. U Bistrici je Krizmanić proveo punih 30 godina baveći se pastoralnim, književnim i prevoditeljskim radom.

U vrijeme susreta rodoljuba u Mariji Bistrici učeni i umni opat Krizmanić bio je već razglašeni kajkavsko-hrvatski prevoditelj. Prevodio je u slobodno vrijeme za razbibrigu s engleskog, njemačkog, francuskog, latinskog i štokavskog jezika na kajkavski. Prevoditelj je Miltonovog Izgubljenog raja,odlomka iz Shakespeareove tragedije Romeo i Julia, odlomka iz Ossiana, preveo je Svetu Rosaliju i dr. Pisao je i putopise na njemačkom jeziku. Cijelo njegovo stvaralaštvo ostalo je u rukopisu sve do 2005. odnosno 2016. godine kad su objavljeni Raj zgubljen, a zatim Flundra senjezrokujuča. Krizmanić je posljednji marijabistrički župnik koji je zapisivao čudesne događaje, koji su se zbili po zagovoru Majke Božje Bistričke. U II. knjizi čudesa Majke Božje Bistričke zapisao je sve natpise nađene u crkvi, na arkadama i zvonima i tako ih sačuvao od požara. U opširnom zapisniku kanonskog pohoda od 1. lipnja 1820. sabrao je mnogo građe iz župnog arhiva za povijest župe.
Umro je 1852. godine u 88. godini života. Sahranjen je u Moravču, a njegovi su posmrtni ostaci 1940. godine preneseni na Mirogoj u arkadu hrvatskih preporoditelja.

Gjuro Prejac 

Gjuro Prejac bio je hrvatski skladatelj, glumac i redatelj. Rođen je 25. studenog 1870. u Desiniću. Glazbom je bio okružen od najranijega djetinjstva budući da mu je otac Gjuro, učitelj u osnovnoj školi, svirao orgulje u mjesnoj župnoj crkvi.
Desinić j napustio već nakon osnovne škole kako bi pohađao gimnaziju u Varaždinu odakle je pak došao u Zagreb kako bi izučio grafičarski zanat. Upoznavši se sa zagrebačkom kazališnom scenom, pomaže na različitim, uglavnom fizičkim poslovima iza kulisa, privatno uči glumu i priprema se za svoju prvu ulogu. Ni odlazak na služenje vojnoga roka u Sarajevo ne prekida njegov kazališni rad, već kroz te tri sarajevske godine glazbeno i redateljski djeluje vodeći kazališnu družinu i pjevački zbor.
Po povratku iz Sarajeva počeo je intenzivnije raditi na svojoj glumačko-glazbenoj naobrazbi, pa upisuje Hrvatsku dramatsku školu koju je 1896. godine utemeljio Stjepan Miletić dok kod Ivana Zajca privatno uči solo pjevanje. Tijekom bogate karijere bio je imenovan intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, djelovao je kao redatelj i glumac Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a bio je i nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda.
Autor je komedija Zajutrak, Tko je mrtav i Znatiželjni tast, skladao je operete Vječni ženik, Apaš kavalir i Mis Eva a među najpoznatijim su mu popijevkama Vu plavem trnacu i Peharček moj za koje je napisao glazbu i tekst.
Od publike se oprostio 1935. godine, gotovo deset godina nakon formalna umirovljenja, i tom je prilikom premijerno izvedeno njegovo djelo Vječni ženik u režiji Tita Strozzija i pod ravnanjem dirigenta Lovre pl. Matačića. Preminuo je iduće godine u Zagrbu u dobi od 65 godina.

Franjo Tuđman

Franjo Tuđman rođen je 1922. g. u Velikom Trgovišću. Njegov otac Stjepan bio je istaknuti član Hrvatske seljačke stranke. Kao mlad izgubio je majku, a kasnije i oca i pomajku. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a školovanje je nastavio u Zagrebu, prvo u srednjoj školi, a zatim na Trgovačkoj akademiji. Predavao je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu od 1963. g., a važno je napomenuti da je bio i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. g.
Tijekom godina često je bio uhićivan zbog svojih političkih opredjeljenja, a bio je i smijenjen sa svoje funkcije na Sveučilištu. Od tada se počinje intenzivno baviti znanstvenim radom. Postaje član Društva hrvatskih književnika, član Upravnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije za hrvatsku povijest. No ipak, u narednom razdoblju ponovno je bio uhićen i zatvoren zbog javnih istupa i političkih mišljenja.
Franjo Tuđman posebno je zapamćen kao utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice kojoj je izabran za predsjednika. Ta je stranka pobijedila na prvim demokratskim izborima 1990., a 30. svibnja u Saboru proglašen je predsjednikom Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Na neposrednim predsjedničkim izborima 1992. i 1997. izabran je za predsjednika Republike Hrvatske te je tu dužnost obnašao do svoje smrti. Njegov glavni cilj bila je samostalnost, suverenost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, što je i postigao nakon Domovinskog rata. Susretao se s mnogim svjetskim državnicima kao što su američki predsjednici George W. Bush i Bill Clinton, britanska premijerka Margaret Thatcher i mnogi drugi.
Franjo Tuđman umro je 1999. g. u Zagrebu i bit će uvijek zapamćen kao prvi hrvatski predsjednik.

 

 

Rudolf Perešin

Rudolf Perešin rođen je 25. ožuljka 1958. u Jakšincu pokraj Gornje Stubice. Jedan je od najpoznatijih pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Zrakoplovnu gimnaziju završio je u Mostaru. Zbog razvijenih sposobnosti i svoje tehnike pilotiranja ušao je u grupu od 19 pilota odabranih za preobuku za nadzvučni avion MiG-21 i kasnije određen za pilota-izviđača.
Perešin je 1991. odlučio napustiti JNA. Planirano je uletio u zračni prostor Austrije te se zaputio prema zračnoj luci pokraj Klagenfurta gdje je uspješno prizemljio svoj zrakoplov. Cijeli je svijet uz fotografiju hrvatskog pilota i aviona MiG-21 na aerodromu u Klagenfurtu prenio njegove riječi: "Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!". Četiri dana kasnije, Perešin se vratio u Hrvatsku gdje je pristupio Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.
Godine 1994. bio je izabran za predsjednika Zagrebačkog saveza u zrakoplovno-tehničkoj djelatnosti koji danas nosi njegovo ime te je omogućio okupljanje djece i mladih u programima tehničke kulture.
Perešinov MIG oboren je 2. svibnja 1995., a on se katapultirao i završio na neprijateljskom teritoriju gdje su ga zarobili i ubili. Njegovi su posmrtni ostatci nađeni tek 1997. Pokopan je na Mirogojskom groblju.
U Gornjoj Stubici postavljena je njegova bista i otvoren je spomen-park Rudolf Perešin u kojem se nalazi i izložbeni primjerak MiG-a 21. Svake godine početkom svibnja u njegovu čast održavaju se Susreti za Rudija u Gornjoj Stubici.
 

Antun Augustinčić

U Klanjcu je 1900. godine u obitelji zagorskih seljaka rođen je poznati hrvatski kipar Antun Augustinčić. Nakon završene osnovne škole i gimnazije, započeo je studij kiparstva u Zagrebu. Daljnje obrazovanje nastavio je u Parizu gdje je i izlagao svoje radove. Živio je u Moskvi i Beogradu, ali se naposljetku vraća u Zagreb.
Dok je boravio u Parizu, Augustinčić je upoznao djela Rodina i Bourdellea koja su utjecala na njegov rad. Tridesetih se godina prošloga stoljeća više počeo zanimati za javne spomenike. Često je sudjelovao na natječajima za spomenike diljem svijeta, a pobjede na natječajima učinile su ga poznatim i izvan granica Hrvatske. Neka od njegovih najznačajnijih djela su Mir koji se nalazi ispred zgrade UN-a u New Yorku, Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici, Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu te Spomenik Marinu Držiću u Zagrebu.
Kada se vratio u Zagreb, postaje profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, a tri godine kasnije i član JAZU. Augustinčić je osim svojih skulptura u naslijeđe Zagorju ostavio i galeriju. 1970. odlučio je darovati svoja djela rodnome gradu Klanjcu te je tamo nekoliko godina kasnije osnovana Galerija Antuna Augustinčića. Umro je 1979. g. u Zagrebu.

 

Nenad Šipek

Nenad Šipek poznat kao i "Leteći Zagorec" najtrofejniji je vozač motocross-a u Hrvatskoj. Rođen je u Zaboku 13. svibnja 1974. godine. Motocrossom se počeo baviti vrlo rano, još kao tinejdžer,  pa sve do pred kraj 2012. kad se odlučio povući iz aktivnog bavljenja sportom. Njegovu su  karijeru  obilježili brojni uspjesi, no i razne nedaće poput padova i ozljeda zbog kojih je i odlučio završiti karijeru. Ukupno 18 puta osvojio je  naslov prvaka Hrvatske. Proglašavan je nekoliko puta najboljim motociklistom u Hrvatskoj. Bio je više puta predvodnik hrvatske reprezentacije na Motocross of Nations , bio je član reprezentacije koja je u Brazilu 1999. ostvarila najbolji hrvatski rezultat. Među većim uspjesima svakako treba naglasiti osvajanje titule Prvaka Europe 1999., a također i kasnije mnogobrojne pobjede na utrkama Prvenstva Europe,među kojima treba spomenuti onu 13.05.2012. u Slovenskim Brežicama. Tu je svakako i 3. mjesto na utrci Svjetskog Prvenstva klase MX3 održanog 2006. u Jastrebarskom. Iako se Nenad povukao iz aktivnog bavljenja motocrossom, vrlo je čest na utrkama domaćeg prvenstva. Naime , on trenira trenutno vodećeg vozača u MX3 Prvenstvu Svijeta Slovenca Klemena Gerčara.

Ivana Habazin 

Ivana Habazin hrvatska je boksačica iz Zlatara rođena 22. listopada 1989. Boksa u kategoriji velter. Štićenica je hrvatskog boksačkog trenera Vlade Božića, brata hrvatskog boksača u supersrednjoj kategoriji Stjepana Božića. Studentica je Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, a boks ju je privukao otkad je gledala filmski klasik Rocky. Boksa od 2010. godine, a u karijeri je ostvarila devet uzastopni pobjeda (od čega pet tehničkim nokautom), a prvi joj je poraz bio u borbi za naslov europske prvakinje po inačici IBF, kad je izgubila jednoglasnom odlukom sudaca nakon deset runda protiv srbijanske boksačice Eve Halasi.

 

Robert Prosinečki

Robert Prosinečki, podrijetlom iz Kraljevca na Sutli,  rođen je 12. siječnja 1969. godine u  Villingen-Schwenningenu u Njemačkoj. Bivši je hrvatski nogometaš, a sadašnji nogometni trener. Igrao je na položaju veznog igrača, a poznat je po iznimnoj kreativnosti i čarobnim driblinzima. S juniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je Svjetsko nogometno prvenstvo u Čileu 1987. godine gdje je proglašen najboljim igračem i dobio je Zlatnu loptu, s Jugoslavijom na Europskom prvenstvu 1990. godine u Rusiji osvojio je srebro, a s Hrvatskom na Svjetskome prvenstvu u Francuskoj 1998. godine broncu. Jedan od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena. Robert Prosinečki nogometnu karijeru započeo je s 5 godina u neposrednoj blizini mjesta rođenja, u klubu FC Stuttgart Kickers. 1979. godine s obitelji dolazi u Zagreb te svoju ljubav prema nogometu nastavlja u domaćem klubu NK Dinamo Zagreb čijim je članom do 1987. godine. U zagrebačkom Dinamu zapažen je kao talent i već s 18 godina igra u prvoj momčadi. 
Za Hrvatsku je odigrao 49 utakmica i postigao 10 pogodaka. Godine 1987. godine proglašen je najboljim igračem Svjetskoga juniorskog prvenstva u Čileu, kojeg je Jugoslavija bila pobjednik. Igrao je za Jugoslaviju na SP 1990. godine, a za Hrvatsku na EP 1996. te SP 1998. te 2002. godine. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju prvi put je nastupio 1994. godine u prijateljskoj utakmici Španjolska - Hrvatska (0:2) te postigao pogodak za vodstvo u 6. minuti utakmice dok je posljednji put za hrvatsku nogometnu reprezentaciju nastupio 2002. godine na Svjetskom nogometnom prvenstvu u utakmici Hrvatska - Meksiko (0:1).
Trenersku karijeru započeo je 2006. godine kao pomoćni trener u stožeru hrvatske nogometne reprezentacije, a na toj dužnosti ostaje sve do prosinca 2010. godine kada preuzima beogradsku Crvenu zvezdu. Početkom siječnja 2018. imenovan je izbornikom bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije. 

Luka Lešković

Aktualni prvak Hrvatske i najbolji  Hrvatski savate combat borac, Luka Lešković rođen je 2. veljače 1992. u  Donjoj Stubici. Luka se za titulu svjetskog prvaka 29. prosinca 2017. borio pred domaćom publikom u donjostubičkoj sportskoj dvorani te je na kraju, jednoglasnom odlukom sudaca, odnio pobjedu na bodove protiv Japanca Keisukea Takahashija i tako postao prvak svijeta u savateu u kategoriji do 63 kilograma.

 

 

 

 

 

 

Oton Iveković

Oton Iveković rođen je u zagorskom mjestu Klanjec 17. travnja 1869. godine. U rodnom mjestu pohađa pučku školu te od samih početaka iskazuje zanimanje za crtanje i povijest što će uvelike označiti njegovo daljnje stvaralaštvo. Školovao se u Zagrebu, gdje kod Clausena (dekoraterstvo), Hafnera i Quiqereza uči osnove crtanja, a potom i na bečkoj i minhenskoj akademiji, koju pohađa na nagovor i uz novčanu pomoć Ise Kršnjavog. Nakon završene specijalizacije u Karlsruheu vraća se u Zagreb gdje je prvotno imenovan nastavnikom slikanja u Realnoj gimnaziji, a već sljedeće godine postaje nastavnikom slikanja u Obrtnoj školi u kojoj će predavati sve do umirovljenja.
Osim slikarstvom, Iveković se bavio ilustriranjem, djelovao je kao scenograf, kostimograf, urednik časopisa i ratni izvjestitelj, organizirao je izložbe i bavio se publicistikom. Za sobom je ostavio bogat stvaralački opus koji se odlikuje širokim dijapazonom tema, donoseći tako prikaze pejzaža, portreta, genre scena, prizora iz vojničkog života, sakralnih kompozicija te povijesnih prikaza, po kojima je ujedno i najpoznatiji.